LEASING društva će, po rješenjima regulatura Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga (HANFA), klijentima morati vratiti tek nešto više od 20 milijuna kuna, iako je nedvojbeno utvrđeno da su u Hrvatskoj prevarili 50 tisuća klijenata za više od 700 milijuna kuna.

Naime, utvrđeno je kako su leasing kuće, mahom u vlasništvu banaka, suprotno potpisanom ugovoru i potpuno neosnovano povećavali rate otplate za korisnike leasinga. Prevara je utvrđena u razdoblju od 2008. do 2020. godine, no mnogi neće moći doći do svog novca jer HANFA tvrdi da je većina slučajeva u zastari.

>> RBA Leasing prevario desetke tisuća klijenata za milijune kuna, vade se na zastaru

Sanja Mehinović bivša je djelatnica RBA Leasinga koja je prijavila cijeli slučaj, predala dokumentaciju temeljem koje je regulator utvrdio nepravilnosti i nezakonitosti. Mehinović je bila u RBA Leasingu od 2007. godine, prvotno kao voditelj Odjela teretnih vozila i plovila, a zatim od 2013. godine direktor sektora prodaje, da bi na kraju, do srpnja 2018. godine, bila regionalni direktor prodaje.

Prvo rješenje HANFA-e protiv nekog leasing društva bilo je upravo za slučaj RBA Leasinga, a ime Sanje Mehinović koja je podnijela predstavku protiv svoje danas bivše tvrtke i predala dokaze zacrnjeno je u rješenju HANFA-e. Ukratko, da nije bilo Mehinović, ova prevara koja je teška više od 700 milijuna kuna, nikada ne bi bila otkrivena i dokazana. Mehinović prvi put otkriva javnosti svoj identitet i do sada nepoznatu pozadinu ovog nevjerojatnog slučaja.

Da nije bilo Sanje Mehinović, prevara nikada ne bi bila otkrivena

U razgovoru za Index vrlo je detaljno objasnila kako se odvijala prevara, kako je sve otkrila ali i kako je vlasnik RBA Leasinga, banka RBA, nakon što je prijavila nezakonitosti, radila na zataškavanju cijelog slučaja.

Mehinović u razgovoru za Index objašnjava kako su postojale dvije liste klijenata. U onoj prvoj bili su povlašteni klijenti i velike korporacije, kojih se banka bojala da bi mogli otkriti prevaru i njima je rata leasinga obračunata na pravi način. Druga lista bila je ona "običnih klijenata" koje su namjerno varali jer su smatrali da ih neće moći otkriti. Neki iz ove druge skupine ipak su otkrili prevaru, a RBA je s njima radila nagodbe kako ostali klijenti ne bi saznali da plaćaju više nego što bi trebali. Sve je to znao Nadzorni odbor, na čijem je čelu današnji predsjednik Hrvatske udruge banaka Zdenko Adrović.

>> RBA Leasing prevario gomilu klijenata, ne žele vratiti novac. DORH: Radimo na slučaju

Mehinović nam je otkrila kako Ministarstvo financija koje ima odjel za kontrolu leasinga nije uopće reagiralo na njenu predstavku i dokaze protiv leasing društava. Prepričala nam je kako je HANFA na početku nevoljko radila na otkrivanju prevare, iako su im bili predočeni svi dokazi te kako nikada nije imala uvid u spis, iako je bila podnositelj predstavke. Dokaze je, otkrila nam je Mehinović, 6 mjeseci iznosila iz RBA, a posebno je zanimljivo kako je to napravila.

Voditelj odjela za kontrolu leasing tržišta u HANFA-i je Ljiljana Marić, sestra ministra financija Zdravka Marića, a Mehinović otkriva koliko je zapravo bilo teško surađivati s HANFA-om, gdje su sve pogriješili i koja je njihova odgovornost. Mehinović je na kraju bila primorana otići iz RBA Leasinga, a opisala nam je pravnu borbu protiv njih te žestoko na kraju kritizirala Hrvatsku narodnu banku zbog kamata na stambene kredite. No krenimo redom. 

Kako je sve krenulo?

Dobila sam e-mail od klijenta nakon što je počela financijska kriza. Naime, klijent je imao potpisan ugovor o financiranju visokovrijednog autobusa marke Setra, u vrijednosti ugovora od oko 330 tisuća eura, a javio se kad mu je uslijed krize i grane kojom se bavio, visokokvalitetnom uslugom u turizmu, počeo znatno padati promet. Potražnja za putovanjima takvim luksuznim autobusima se rapidno smanjila.

Kada je počela financijska kriza kao posljedica događanja na financijskim tržištima index EURIBOR-a je počeo opadati. Klijent je očekivao, sasvim logično, da će njegove rate također opadati. No rate nisu padale. Njegov leasing ugovor bio je potpisan i vezan uz valutu eura kao i drugi ugovori tada, no anuiteti odnosno uplate klijenata su bile u kunama, u našoj valuti, što je jedino i moguće u platnom prometu u Hrvatskoj. Javio se najprije meni kao osobi koja sam ugovarala poslove s klijentima i pitao me kako je to moguće.

U to vrijeme tražila sam argumente prema kojima on nije u pravu, a sjećam se da sam mu rekla kako su ljetni mjeseci kada je euro na višoj razini u odnosu na hrvatsku kunu. Rekao je da je istina da je tečaj viši, no opet je inzistirao na tome da ne može biti tolika razlika i da bi njegova rata morala biti već znatno niža. U to vrijeme bila sam uvjerena da je on u krivu. Na kraju smo se posvađali, ja sam branila moj stav i dalje a on je inzistirao na dolasku na sastanak u naše prostorije. Sastanak je održan bez mog prisustva i bez informacije meni što je na sastanku dogovoreno s klijentom.

Klijent se nije meni više obraćao, a kasnije sam doznala da je postignuta nagodba u vidu dva ustupka, da mu se prizna razlika preplaćene kamate i da mu se povjeri posao za Raiffeisen Leasing kojim se kompenzirala prevara. Nakon tog slučaja izračunala sam njegove leasing rate koristeći ispravnu izmjenu indexa EURIBOR-a, kako je imao ugovoreno, varijabilnu kamatnu stopu i doista sam na kraju uvidjela da su njegove rate trebale biti niže i da su njegovi računi za leasing trebali biti izdani na manje iznose.

Koliko je zapravo iznosila ta razlika i je li moguće da je ona iznosila par tisuća kuna?

Ona je u njegovom slučaju zaista bila znatna. Dat ću vam primjer na jednom običnom automobilu kod klijenta kojem sam također računala njegovu točnu ratu i koji je nakon saznanja također HANFA-i podnio predstavku nakon mene, netom prije no što je HANFA izdala Rješenje o utvrđenim nezakonitostima i nepravilnostima. Klijent je imao potpisan ugovor za par vozila ali taj Lexus, automobil koji je relativno skup, dobar je primjer prevare.

Tipičan, rekla bih, te je kod njega ta razlika iznosila od 20 do 30 eura, odnosno od 200 do 300 kuna. Na nekim skupljim automobilima ta razlika je bila znatna, a na manjim jeftinijim automobilima ta razlika nije bila toliko vidljiva. Ovaj klijent nije sam uočio prevaru jer je bio previše obuzet brigama o poslovanju tvrtke u to doba. Jednostavno je vjerovao. Vjerovao je najprije meni, osobi koja je i sklopila prvi ugovor s tvrtkom u Raiffeisen Leasingu jer bio je moj klijent i u leasingu gdje sam radila do 2007. On je zbog povjerenja u mene sklopio ugovor i vjerovao da je sve prema ugovoru.

Za automobil je nastala razlika koju sam navela, a zamislite kolike su bile na objektima leasinga visokih vrijednosti, plovilima, nekretninama… Zato je bio povrijeđen i nakon što sam izračunala sve razlike po njegovim ugovorima, poslao je HANFA-i predstavku. Što je bilo dobro jer se tako pojačavao pritisak na regulatora.

No, primijetili su i neki drugi.

Da. Drugi slučaj je bio vezan uz klijenta koji je imao nekretninu te je također spoznao veliku razliku u ratama. I ta tvrtka je dogovorila način da izađe iz ugovornog odnosa, a višak preplaćenih sredstava je vraćen. U svakom slučaju ta nepravda oko previsoke rate mu se kompenzirala.

Vjerujem da je u tom trenutku klijent bio zadovoljan postignutim, no nakon toga više nikad nije bio klijent naše kuće. Povjerenje koje je imao je tada nestalo. Kao i klijent s autobusom. Kupovao je nakon krize nove autobuse, ali se nikad više nije financirao putem Raiffeisen leasing ugovornog odnosa.

Ok, hajdemo objasniti kako se zapravo stvarala ta razlika.

Dva su vrlo bitna faktora koja su omogućila da se ovo dogodi. Za početak govorimo o varijabilnoj kamatnoj stopi koja se u leasing društvima uvijek sklapala, a fiksnih stopa nije bilo. Banke nisu bile spremne preuzeti rizik da fiksiraju kamatnu stopu pa se nudila samo varijabilna. Isto tako kod fiksne kamate imate zagarantiranu ratu koja je fiksna za cijelo vrijeme trajanja leasinga, a ovdje se ona kod varijabilne mijenja. Varijabilna kamatna stopa se sastoji od dva dijela. Kao kada gradite kuću imate temelj, a taj temelj u ovom slučaju je bio indeks EURIBOR-a.

Taj temelj je definiran na međunarodnom tržištu kapitala i definira odnos između valuta. On može biti negativan, pozitivan, nizak ili visok. Obično kažu kad EURIBOR raste da je to znak oporavka tržišta, a kada pada onda je kriza. Drugi dio ukupne kamate je marža i ona predstavlja zaradu banaka ili leasing društava. Marža može biti jedan, dva, tri ili devet, deset posto. Dakle, ukupna kamata je EURIBOR indeks koji varira i neka zadana marža koja je trebala biti fiksna.

E, upravo taj dio, marža, ono je na čemu se bazirala prevara. Na indeks nitko ne može utjecati, ali na maržu jesu. I to selektivno po portfelju, tamo gdje su ocijenili da klijent nije dovoljno pismen da shvati. Ali kao uvijek našao se jedan među prijevoznicima koji ne samo da je bio pismen, već je i diplomirani pravnik po struci. On je ustvari zaslužan za otkrivanje ove afere.

Kako je nastala ta mogućnost prevare?

Zato što je EURIBOR padao i nama se trebala smanjiti visina ukupne kamate. No netko je procijenio da se ne ide na manju razinu ukupne kamate bez obzira na to što je EURIBOR tonuo i išao u minus. Ukupna razina kamate nije se smanjila i odlučili su da ostanu iste kamate. Na primjerima koje sam ja našla dogodilo se to da nisu kamate ostale iste, nego su povećavali marže.

Strahovito je teško bilo shvatiti da bez obzira na kontrolu svih mogućih institucija od interne revizije, vanjskih revizora preko vlasnika i HANFA-e kao regulatora, Ministarstva financija i svih ostalih kojima smo permanentno slali uzorke ugovora, otplatnih planova, opće uvjete, da nitko nikada nije napravio kontrolu jednog otplatnog plana i usporedio s primljenim uplatama od strane klijenata. Svi ti nabrojani su trebali voditi računa o ovom tržištu. OK, nisam ga radila ni ja, dok sam radila u Raiffeisen leasingu, do tog slučaja, zato što nisam ni mogla pomisliti da bi nekome ovako nešto moglo pasti na pamet.

Tko je u vašoj kući trebao nadgledati te ugovore i kamatnu stopu, odnosno baviti se korekcijom kamatnih stopa?

Za korekciju kamatnih stopa postoji poseban odjel koji se zvao Odjel vođenja ugovora, a iznad njega i odluka o korekciji kamatnih stopa stala je Uprava. Odnosno na dogovorenim listama o korekcijama kamatnih stopa stajali su potpisi Uprave. Svaki put kada se korigirala kamatna stopa, ostavili su "papirnati"  trag koji točno klijenti su bili izuzeti iz toga.

Postojao je posebni folder koji se zvao "reprogram" kojeg sam vidjela na zajedničkom disku i ondje nisu stavljali one klijente kojima je napravljena korekcija, nego su samo stavljali odluke o izuzeću pojedinih klijenata i to je bilo na otprilike A4 formatu u jednoj tablici. Tu su bila zvučna imena, odnosno imena onih klijenata kojih su se bojali.

Koga su se to bojali?

Bojali su se korporacija, jakih stranih tvrtki, naših jakih privrednika koji su imali jak financijski menadžment. Za njih su mislili da bi oni mogli otkriti da se nije ponašalo u skladu s potpisanim ugovorima. Naime, korekcija nije rađena na ispravan način odnosno nisu se spuštale rate nego su zadržavali istu kamatnu stopu tj povećavali maržu iako je EURIBOR padao. Upravo zbog toga što je EURIBOR padao ukupna kamatna stopa je morala ići niže.

Ne! Oni su odlučili držati na istom ili kao kod automobila Lexus još povećavati maržu s protekom vremena. Kod ovih koji su bili izuzeti od prijevare i kojih su se bojali tu je napravljena korekcija na pravi način i utvrđena prava stopa.

Znači, postojale su dvije liste. Jedni su bili povlašteni, a druge su - pljačkali.

Vi kažete povlaštene i na one koje su pljačkali. Ja sam bila još slobodnija u opisu te liste kada sam prijavljivala ovaj slučaj menadžmentu u Austriji. Kada sam obavijestila sjedište svoje leasing kuće, upravu RBA u Beču, rekla sam da je menadžment podijelio naše klijente na glupe i pametne.   

Kada kažete da ste pisali, mislite li na centralu Raiffeisen banke?

Točno, obratila sam se vlasnicima. To je bilo prvo. Obratila sam se njima u nadi da ću izazvati zanimanje da će nakon mene reagirati jer im se obratila njihova visokopozicionirana djelatnica. U to vrijeme sam još bila zaposlenica u RBA, iako su me već tada držali na margini.

Bila sam uvjerena da kada obavijestim vlasnike o prevari da će me oni iskoristiti tako da stvari ispravimo. I kako da zaustavimo da se to ne događa u budućnosti. Bilo mi je najlogičnije da se obratim vlasnicima s konkretnim problemima za našu kuću i klijente. Nakon dugog čekanja odgovora  Beča koji se nikad nije desio, odlučila sam HANFA-i poslati podnesak u kojem ih obavještavam o čemu se zapravo radi. Bila sam strpljiva. U međuvremenu sam otišla iz tvrtke, odbila sam potpisati degradirajući ugovor o radu koji je napravljen samo s nakanom da odem.

Nakon vašeg e-maila vlasnicima RBA, je li bilo reakcije?

Nije bila onakva kakvu sam očekivala. Oni su odmah nakon primitka e-maila, poslali vrlo žurno, zrakoplovom, dvojicu kolega iz Financial Crime Managementa. Našla sam se s njima u zagrebačkom hotelu Dubrovnik i taj sastanak s izaslanicima vlasnika trajao je ukupno devet sati. U tih devet sati iznijela sam sve detalje. Oni su sve zapisali i vratili se u Beč. Nadala sam se da će mi se netko javiti. Nakon mjesec-dva čula sam da se unutar tvrtke počinju događati neke promjene i da su počeli mijenjati protokole i procedure. Shvatila sam tada da zataškavaju.

Sve o čemu sam ih ja izvijestila, oni su mijenjali upravo te interne pravilnike i procedure. Mijenjali su sve pa i neke nebitne stvari koje sam navela u e-mailu, a to je kako neki iz naše kuće mogu otkupiti službene automobile nakon korištenja te ih dalje preprodavati članovima obitelji ili na tržištu. Sitne stvari u odnosu na prevare klijenata.

Te su procedure također počeli mijenjati, a o glavnoj temi da ne govorim. Tada sam shvatila da se radi o zataškavanju. Pitala sam se zašto mi se nitko nije javio nakon tog sastanka u hotelu Dubrovniku, ali sam i sama shvatila da im više nisam bila važna.

Je li ijedna promjena pravila išla u smjeru nadoknade štete klijentima, odnosno da ih se obešteti?

Ne, ni jedno pravilo nije išlo u tom smjeru. Gledajte, njima je bilo jasno da je sve ono što sam ja prijavila bila istina. No promjene nisu išle u smjeru klijenata jer nisu mogli pretpostaviti da će netko, konkretno ja, moći to dokazati. Da će se otkriti.

Nitko nije mogao pretpostaviti ni u onom trenutku kada ja nakon 13 godina rada u RBA ne želim potpisati novi ugovor o radu i kada mi predsjednik Uprave kaže u jednom jedinom danu ostavi mobitel, ključ od službenog automobila i možeš otići. Nitko nije mogao pretpostaviti da nešto imam. Zato nisu ništa mijenjali. Nisu očekivali. Ja sam mogla reći da smo varali klijente, ali i u Beču su mislili: ok zna, vidjela je, ali kako će to dokazati? No, dokazala sam. Vidite.

I Upravni i Nadzorni odbor banke znao je što se događa. Index je pisao prije godinu dana, a temeljem zapisnika s Nadzornog odbora RBA Leasinga iz 2008. godine, kako je taj odbor dao suglasnost za neosnovanu i jednostranu izmjenu marže koja je na koncu oštetila klijente. Na čelu Nadzornog odbora tada je bio današnji šef Hrvatske udruge banaka (HUB) Zdenko Adrović. Još tada su bili uvjereni da ih nitko neće otkriti? Kako ih nije bilo strah?

Nije ih tada bilo strah, a nije ih ni danas strah, niti će ih biti strah sutra dok god klima u ovom društvu bude ovakva. Klima pogoduje ovakvom ponašanju i nekim institucijama, a bankama svakako jer svi mi mislimo da kada idemo u banku po pomoć da tamo uvijek sjede neki pošteni ljudi. To je jedan faktor.

Naša percepcija banaka kao utočišta za naše probleme, ljudi koji će pomoći da steknemo nešto daje prostora za pronevjeru povjerenja. Drugi faktor je karakter tih ljudi, odnosno ego. Mislili su, a to pravo im je dala njihova plaća i status u društvu, da su oni pametniji od svih ostalih.

Sigurna sam da su bili uvjereni da nitko neće nikada otkriti prevaru. Ovoj prevari jako je odgovarala činjenica da su ugovori sklapani u eurima jer kako je tečaj eura i kuna različit iz dana u dan, vi nikada ne znate što zapravo plaćate jer na kraju plaćate u kunama. Sigurna sam da je i to pogodovalo vjerovanju da neće biti otkriveni zbog tih nekakvih sitnih razlika u tečaju. Pa evo ako imate ratu za kredit za primjerice kombi od 4300 kuna pa dobijete u mjesecu malo veću ratu za nekih 5, 6 ili 7 eura, ne biste išli detaljno provjeravati upravo zbog tečaja eura koji je otišao gore.

No neki su išli u detalje. Ako sam dobro shvatio, s onim koji su razumjeli o čemu se radi radile su se nagodbe koje su bile tajne da se ne bi saznali razmjeri prevare. Jeste li znali za nagodbe u trenutku kada su se događale?

Nisam znala. Za nagodbe sam saznala naknadno. Ispitivala sam pojedine slučajeve, a neke od klijenata sam i zvala. Jedan od klijenata RBA Leasinga iz Splita mi je priznao da je sklopio nagodbu i da su mu vratili novac, ali i da mu je žao što je to napravio.

Rekao mi je da ih je trebao tužiti i tražiti odštetu te da je trebao dobiti tri puta više nego što mu je vraćeno. Što je najgore, vjerujem da bi mu tada i dali tri puta više novca, samo da s tom informacijom ne ide van. Ovo se ponavlja sada opet.

Vi ste puno prije odlaska znali da ćete morati otići iz RBA Leasinga, odnosno da će vas otjerati?  

Slučajno sam vidjela jedan dan u kalendaru kolegice koja je poslala prijedlog reorganizacije u RBA odjel za ljuske resurse i vidjela da se ukida moje radno mjesto, odnosno da će me se riješiti. To je sve bilo šest mjeseci prije nego što sam otišla iz tvrtke. Tada sam znala što će biti sa mnom i zašto to rade.

Naime, dolazila sam u sukob s Upravom i to ne samo zbog varanja klijenata, nego su tu bila i kojekakva odobrenja, stvari oko javnih nadmetanja koje predstavljaju kazneno djelo i druge stvari. Sukob je bio u tome da sam odbijala potpisivati stvari za poslove koji nisu bili čisti. Naprosto sam vidjela da smetam. Tog dana kada sam vidjela što će se dogoditi i da ukidaju moje radno mjesto, postalo mi je jasno da moram nešto učiniti i da moram spremati materijale.

Kako ste spremali te materijale koji će kasnije postati dokazi?

Počela sam printati dokumentaciju. U šest mjeseci sam uzela svu dokumentacija koja je bila potreba da se dokaže ono što se zapravo radi. Konzultirala sam se odvjetnikom koji mi je objasnio da se iz banke ne mogu vaditi i nositi kući dokumenti, osim ako oni ne služe za dokazivanje kaznenog djela. S ovim sam htjela dokazati kazneno djelo prevare u gospodarskom poslovanju i na tom sam putu. Ne samo ja nego i institucije.

Ovo jest, po meni, prevara u gospodarskom poslovanju i kriminal. Uzela sam sve što mi je kasnije trebalo za prijavu HANFA-i. To je bio trenutak koji nitko nije mogao očekivati jer obično u bankama ljudi "padaju" zbog te dokumentacije. Bilo je slučajeva da ljudi stave USB stick na kojeg žele snimiti i prebaciti podatke. Uhvatili su ih. Odlazili su zbog toga i to ne jedan, nego više njih.

Neki su mislili da mogu poslati dokumentaciju na e-mail, no ni to nije bilo moguće. Bila sam na toj visokoj poziciji u RBA i znala sam to sve, no printanja se nitko nije dosjetio. To nisu kontrolirali. Printala sam svake večeri, šest mjeseci i moj je dom ubrzo bio zatrpan kutijama. Svaki ugovor koji sam ja sklopila sada imam kao uspomenu.

Ti materijali, odnosno dokazi završili su u institucijama.

Trebalo je vremena da smo to sve pripremim. Pola godina je trajalo samo čitanje dokumentacije koju sam imala kod sebe. Trebalo je računati i analizirati svaki pojedinačni slučaj. Nije bilo lako. Imala sam vremena jer sam bila nezaposlena i na Zavodu za zapošljavanje i dovoljno snage da krenem u tu borbu.

Da pojasnimo, HANFA je regulatorno tijelo koje je zaduženo za rad leasing kuća. Vi ste ih obavijestili o tome da se događa prevara klijenata. Prva reakcija je bila, ako sam dobro shvatio, dosta loša.

Prva moja predstavka HANFA-i je bila na šest stranica. Predstavila sam se imenom i prezimenom i objasnila sam detaljno što se sve događalo, no bez konkretnih primjera. Očekivala sam da će odmah nakon moje predstavke krenuti u nadzor. Prvi odgovor koji sam dobila od HANFA-e je bio, po meni, "nemoguć".

Naime, mislila sam da je nemoguće da mi netko može odgovoriti na takav način kao što su oni odgovorili meni. Oni su htjeli samo provjeriti je li ja nešto doista imam kako bih dokazala te tvrdnje. Ako pucam na prazno, ni HANFA-i ne bi bilo lako priznati da nakon svih godina njihove kontrole, dođe nekakva Sanja i kaže da je RBA Leasing varao klijente i to selektivno.

Kad je došla moja predstavka, vjerujem da su bili u šoku. Oni su odgovorili na tu moju predstavku na jednoj stranici. Tražili su da im u elektroničkom obliku dostavim sve ono što sam napisala, a napisala sam da su selektivno varani klijenti, navela sam broj ugovora i sve detaljno objasnila da bi i laiku bilo vrlo jasno što se događalo. Pisala sam i sve one "birokratske" detalje od toga tko je osnivač društva, tko je u Nadzornom odboru.

Napisala sam i da sam se javila osnivačima-vlasnicima društva i sve njima prijavila te iz kojeg odjela su došli predstavnici vlasnika. HANFA-u su tada od svega što sam poslala zanimala imena izaslanika vlasnika iz Financial Crime Managementa te neki detalji kome sam točno slala e-mailove. Zapravo su tada htjeli reći da ih ne mučim s papirima i da im dostavim sve u elektronskom obliku. Odgovorila sam im da im je sigurno poznato da nije moguće dobiti iz banke dokumente u elektronskom obliku te da mi oproste jer sam šest mjeseci, svakog dana iz banke nosila tu "isprintanu" dokumentaciju kući.  

HANFA kao regulatorno tijelo je to morala znati.

HANFA je to sve trebala znati još davnih dana, ali eto, krenut ćemo od toga da su tog trenutka to saznali. Odgovorila sam s imenima dvojice kolega iz Beča i dala im e-mailove gdje se zaista vidjelo da su predstavnici vlasnika bili upoznati s cijelim slučajem. Ja sam im tada dala sve.

Objasnila sam im i na jednom konkretnom primjeru kako je pojedini ugovor bio dogovoren pod jednim uvjetima sa stopom marže i koliko je točno tada iznosio EURIBOR. Dala sam im pregled koliko se kretao EURIBOR u periodu otplate kredita. Imala sam taj jedan primjer i kao djeci u drugom razredu osnovne škole objasnila im razliku u ratama. Rekla sam im: to je jedan primjer na kojem ste naučili što se događalo i sada krenite dalje.

Vi ste ih zapravo učili njihovom poslu.

Gledajte, njihov posao je bio i ostaje da kontroliraju permanentno, a to je značilo kvartalno slanje HANFA-i s naše strane dokumentaciju koju su nam tražili. Uvijek smo dobivali nešto od njih i uvijek je bila panika jer HANFA traži neke papire. Ja zaista smatram da ondje nije bilo namjere ovo sve ne vidjeti i nikada nisam pomislila da oni namjerno nisu vidjeli što se radi klijentima jer to se na kraju i pokazalo s ovim rješenjima HANFA-e protiv leasing društava.

Očigledno je bila namjera da se na kraju stvari izvedu na čistac i uzrok sam ja. Do tada je HANFA od leasing društava u vrijeme kontrole tražila sve, ali im očigledno nije palo na pamet da bi im se mogla potkrasti matematička greška u izračunu rata. Nisu je računali. S druge strane, HANFA-i nikada nije bilo drago sa mnom komunicirati iako sam im sve dala i objasnila.

Nikada mi nisu ni dali uvid u spis, sve do rješenja. Tijekom upravnog postupka nisam imala pravo na uvid iako sam na to kao podnositelj imala pravo. Kod mene je bio dokumenata i vjerojatno sam mogla pomoći u tom upravnom postupku da ako ništa javim HANFA-i da dio dokumentacije nisu dobili, odnosno da dio dokumentacije zaista postoji. Nije bilo lijepo ni njima ni meni, ali uspjeli smo.

U čemu je zapravo odgovornost HANFA-e?

Primjerice, kod nas je bila jedna rečenica u svakom ugovoru i ponudi za leasing da se uvjeti financiranja mogu mijenjati tijekom vremena otplate ovisno o kretanju vrijednosti novca. Leasing kuće tumačile su je na krivi način. Oni je nikad nisu ispravili. Ta rečenica je značila da se uvjeti financiranja mogu mijenjati ako se uvjeti refinanciranja, odnosno nabavke novca tih istih leasing društava ili banaka mijenjaju u svijetu.

To hoće reći da se kompletan rizik poslovanja mogao prebaciti na klijente, što se i radilo. To je ta "divna i bajna rečenica" ispisana "sitnim" slovima, na koju se pozivaju svi u leasing industriji i možda u bankama, a koju je omogućila upravo HANFA. Tu je odgovornost ovog regulatornog tijela. Možda njihova odgovornost nije u tome jer nisu računali rate. S druge strane čudno je da interni revizor i sva ona strana revizorska imena koja su mjesecima hodala po RBA Leasingu nisu napravili kalkulaciju tih rata i otkrili prevaru.

No nije samo HANFA kao kontrolor.  

Kada sam poslala predstavku HANFA-i u kojoj sam ih upozorila na prevaru i objasnila kako je ona provedena, obratila sam se i Ministarstvu financija s istim dopisom. Naime, našla sam da oni imaju odjel za kontrolu leasinga. To nisam ni znala da postoji dok nisam to pročitala na njihovim službenim stranicama.

Ne znam što taj odjel radi i ne znam koliko taj odjel ima ljudi. Vidjela sam da imaju nekog pročelnika i koliko sam shvatila i oni predstavljaju kontrolu. Ministarstvo financija tako sam obavijestila na identičan način kao i HANFA-u. I njima sam pružila sve dokaze. Nikada mi nisu odgovorili. 

Vratimo se na to prvo rješenje HANFA-e u kojem oni, u svom rješenju, govore o masovnoj prevari klijenata RBA Leasinga. Stekao sam dojam da zbog tog rješenja nije pretjerano boljela glava one u RBA. Imali su obavezu u pismenom obliku obavijestiti svoje klijente da su ih prevarili, a to su napravili tako da ljudi koji su dobili tu obavijest u većini je slučajeva nisu ni razumjeli.

Formulacija tog pisma bila je takva da ja nakon 18 godina staža i znanja o leasingu nisam mogla odgonetnuti što su htjeli reći. Prije nego što su poslali taj dopis svojim klijentima, morali su taj dopis dostaviti HANFA-i koja je morala odobriti taj tekst. HANFA je to odobrila. Nevjerojatno je bilo iz te "kazne" da je rješenje HANFA-e moralo biti objavljeno na internetskim stranicama leasing društva.

Ma tko to gleda? Kakva je to kazna? Doduše, vi mediji ste obavili i u ovom slučaju odradili svoj posao, ljudi su saznali za ono što se događalo. Koliko pratim, a HANFA objavljuje rezultate leasing društava, Raiffeisen Leasing nema više dobre poslovne rezultate, izgubili su klijente, padaju na ljestvici leasing društava po prihodima, dobiti, a sada i po broju djelatnika. Ispraznili su zgradu u Radničkoj, preselili u maticu, otpustili dosta djelatnika, dobili nove slučajeve opisane od strane odvjetnika za zaštitu prava radnika… Ipak ne prolaze nekažnjeno bez obzira na moj slučaj.

Bojim se samo da će i HANFA i svi u državi biti indiferentni na promjene koje rade, a meni se čini da će na kraju možda ići u likvidaciju pa će mogućnost isplata klijentima biti teža. Iako će stopostotni vlasnik Raiffeisen Leasing, a to je RBA banka,  morati u tom slučaju preuzeti odgovornost i isplatiti štete. Ja sam uvjerena da ćemo uspjeti dokazati prevaru do kraja. HANFA je već dokazala prevaru.  

Prevara je bila od 2008. do 2020. godine, a spominje se u rješenjima HANFA-e za sva leasing društva obuhvaćena njihovim nadzorom šteta od oko 700 milijuna kuna.

To je taj dio koji je ukraden, odnosno otuđen klijentima i to je samo mali dio novca u odnosu na ono što bi trebalo biti isplaćeno sa zateznim kamatama od 2008. do dana isplate. To je onda strahovit novac, znate i sami koliko iznose te zatezne kamate. Tu leži rizik za banke odnosno leasing kuće.

Sasvim sigurno, da nije bilo vas, uz ovakvog regulatora ništa ne bi bilo otkriveno. Kakva je bila vaša komunikacija s njima? Već ste prije rekli da ste bili razočarani prvim odgovorom.

Nije bilo njima lako sa mnom, a niti meni s njima. Borila sam se. Izvukla sam sve dokumente, dokazala sam prevaru, pisala sam predstavku pola godine i normalno je da me zanimalo kako ide upravni postupak. Borila sam se da dobijem uvid u spis. U jednom trenutku sam zaista pomislila da sam uspjela. Pozvali su me da pogledam njihov spis. Na recepciji me dočekalo 7 papira. Šest je bilo mojih papira, odnosno moja predstavka i odgovor HANFA-e meni u kojem me traže detalje i obavijest RBA Leasingu da se provodi postupak. To je bilo to.

Bila sam šokirana. Komunikacija je bila nikakva sve dok se e-mailom nisam obratila Hrvatskoj narodnoj banci (HNB) i to odjelu za zaštitu potrošača i generalnim e-mailom HNB-u. Povod mi je bila ostavka predsjednika Uprave Raiffeisen banke Michaela Müllera koji je morao otići jer ste vi objavili da je banka tražila PR agenciju koja će vršiti pritisak na pravosuđe. U tom mom e-mailu HNB-u doslovno sam napisala: RBA banka može i puno gore od toga. Opisala sam svoj slučaj, objasnila sam kako su prevareni klijenti, napisala sam im da sam obavijestila HANFA-u i da znam da HNB nije zadužen za kontrolu tržišta leasinga.

Obavijestila sam ih da sam istu predstavku o prevari urudžbirala i Ministarstvu financija koji ima odjel za kontrolu leasinga i osiguranja od kojeg nisam ništa dobila. Taj moj e-mail je očito došao do guvernera jer su mene odmah ujutro u osam sati nazvali iz HANFA-e te pitali mogu li doći na sastanak. Vau! Bila sam u šoku. Gledajte, prijavila sam sve, imala sam dokaze, zaista sam htjela pomoći i očekivala sam da će me zvati da im pomognem. Nisam naravno mislila da će me tamo angažirati kao voditelja odjela za kontrolu leasing tržišta, što vodi Ljiljana Marić (sestra ministra financija Zdravka Marića op.a.), moje je bilo samo da im pomognem. Hajde, možda sam se potajno nadala da će mi ponuditi neki posao, iskreno. No mjesecima nije bilo nikakve komunikacije do tog sastanka koji je uslijedio nakon maila HNB-u. Mislila sam da me zovu jer me trebaju, no zvali su me samo da me malo smire.

Na tom sastanku nije bio Ante Žigman, predsjednik Upravnog vijeća HANFA-e, iako je on moj bivši kolega iz vremena dok je radio u RBA. On mi zapravo nikada nije odgovorio na moje e-mailove niti mi se ikada javio. Primila su me dva člana Upravnog vijeća HANFA-e, sastanak je trajao kratko i tada su mi rekli da rade na mojoj predstavci, da je sve istina što sam im poslala, da imaju strahovito puno posla i da će rješenje biti do kraja tog mjeseca. Sve je bilo obećavajuće, no nije se ništa dugo događalo.

Rješenje Hanfe u kojem je bilo zaštićeno ime Sanje Mehinović koja je prijavila prevaru i predala dokumentaciju s kojom se prevara i dokazala

 

Rješenje je na kraju ipak izašlo, prevara je izašla na vidjelo. Prvo za RBA Leasing, a onda i za druge leasing kuće.

Da, nešto se pokrenulo. No iz svega ovog desila se jedna je vrlo loša stvar. Potpuno je pogrešno tumačiti da su sve leasing kuće postupale na ovaj način. Pročitala sam svih 13 rješenja protiv leasing kuća i moram vam reći da nije istina jer svi ljudi u ovoj zemlji koji su koristili leasing kao jedan praktičan način za financiranje svojih potreba će imati otpora prema leasingu zbog ovih 13 rješenja.

Leasing je sjajan za financiranje poduzetnika jer je jednostavan proces, jeftinije je od kredita, nema solemnizacije, nema procjene, proces odobrenja je brz. Leasing tržište i dalje treba ostati bitan faktor u financiranju malog, srednjeg i velikog poduzetništva jer je dobar način financiranja i jeftiniji. Nije dobro da se nakon RBA Leasinga sve leasing kuće trpa u isti koš. Nije istina da su sve leasing kuće selektivno varale klijente. Neke leasing kuće su zaista obavještavale klijente o promjenama leasing rate po njihovim ugovorima i ostavljali su mogućnost klijentu da vidi što će s tom informacijom.

I što je još važnije obavijesti su slali svima, a ne selektivno klijentima. Nisu birali poslati obavijest onim "glupim" ili onim "pametnima" koje sam spomenula. Doduše, klijenti s tom informacijom nisu mogli puno jer su im bile ostavljene tri opcije: prihvatiti to i platiti, refinancirati leasing u nekoj drugoj kući, što je bilo teško ili su mogli zatvoriti taj leasing u cijelosti. Vjerujem da su mnogi otplaćivali leasing u cijelosti. Po meni je to bilo korektno.

HANFA danas tumači da to nije bilo dovoljno jasno i da klijentima nije bilo dovoljno jasno objašnjeno da su podigli marže, odnosno rate. HANFA je na kraju ipak izdala rješenje koje nije pogodilo previše ni RBA Leasing a ni druge leasing kuće. Isto tako poznato nam je da je HANFA po službenoj dužnosti podnijela kaznenu prijavu DORH-u. Leasing kuće nisu sklone obeštetiti prevarene klijente jer tumače da je ogromna većina slučajeva otišla u zastaru.

Po rješenjima HANFA-e, leasing kuća prevarile su klijente u ukupnoj vrijednosti od oko 700 milijuna kuna od 2008. do 2020. godine i riječ je od oko 50 tisuća spornih ugovora.

Poražavajuće je da u rješenjima HANFA-e stoji da leasing kuće nisu mogli dostaviti podatke o pojedinom portfelju iz tog razdoblja jer su ti podaci uništeni odlukom Uprave. Primjerice, u onom prvom rješenju za RBA Leasing stoji da su oni obuhvatili samo dio ugovora jer nisu mogli obuhvatiti sve ugovore, Leasing ne raspolaže tim podacima jer oni u programu više ne postoje.

Nevjerojatno je da danas u digitalnom dobu se nešto ne može naći i izvući pa se HANFA vadi kako ne zna o koliko se ukupno novca radi. Prevara je doista ozbiljna, a novac je oduzet srednjim i malim poduzetnicima. Gdje su back up-ovi koje smo radili i provodili nad cijelim portfeljom, permanentno, gdje su ti podaci danas? Plaćali smo kopije i čuvanje podataka na velikim serverima izvan našeg društva. Kako nitko ne može izvući podatke? Prosto nevjerojatno.

Kada se gleda razdoblje u kojem su se događale prevare, jasno je kako su leasing kuće otimale taj novac u najgore moguće vrijeme, odnosno u vremenu financijske krize.

Da. Konkretan primjer je ta tvrtka koju sam ranije spomenula, koja je sjajno poslovala do krize. Bio je srednji poduzetnik i veoma poznat u Hrvatskoj, a bavio se namještajem. Nakon nekog vremena, u krizi, njegova priča je počela tonuti i nije bilo više toliko velikih prihoda, a troškovi su bili veliki. Na kraju je ta tvrtka završila u stečaju.

Pitam se koliko je tih tvrtki završilo u stečaju jer smo mi, kao leasing kuća, imali pravo, po njegovih pet ugovora o leasingu, jer je kasnio s uplatom, poslati zadužnice i blokirati tu tvrtku? S blokiranim računima nije mogao plaćati ni plaće ni isplaćivati novac dobavljačima. Blokada se vidi, banke blokiraju kredite i dozvoljene minuse. Blokada je smrt. Mi smo imali tu mogućnost da neke koje smo prevarili odvedemo u stečaj. Bez imalo srama. 

Prema pravnom tumačenju klijent nema pravo na povrat novca. Ako ovo bude i proglašeno kaznenim djelom i nema zastare, to za njega opet ne znači ništa. Tvrtka je propala, nema pravnog subjekta kojem bi se novac vratio. Zanimljivo je napomenuti da je on, nakon što sam ga ja obavijestila o prevari, od leasing kuće tražio otplatnu listu kako bi mogao dokazati da je prevaren. Kada je shvatio da je prevaren bio je strahovito ljut, tražio je sastanak s Upravom, pisao je e-mailove i tražio kontakt s odgovornim osobama. Rekli su mu da je u pravu, ali da su njegova potraživanja otišla u zastaru i da ga unaprijed upozoravaju da ako bude tražio povrat tih sredstava, da na njih nema prava.

Zanimljivo je da je otplatnu listu dobio od djelatnika RBA Leasinga koji je nakon toga dobio "nogu". Točnije, pozvan je na razgovor odmah nakon što se saznalo, odnosno nakon što je klijent poslao oštar e-mail prema RBA Leasingu. Referent je vrlo brzo nakon toga otišao. U RBA su bili ljuti zbog toga.

Zar klijent ne bi trebao imati pravo nakon što je otplatio sve rate dobiti svoju otplatnu listu?

Naravno, trebao bi imati to pravo. Jasno. U ovom škakljivom slučaju sigurno da bi mu iz leasing kuće u jednom trenutku rekli da žele pismeno njegov zahtjev ili bi mu odbili i poručili da ih zbog toga tuži. Snašli bi se oni iz Uprave samo da ne daju klijentu ono što on traži.

Bankama je, uostalom, lako reći tuži nas. Imaju i vremena i novca za tužbe. Klijent ne bi dobio otplatni plan da nije zamolio tog referenta koji je sklapao te ugovore. Dao mu je, a oni su ga kaznili otkazom. Drago mi je da danas taj djelatnik opet radi, naravno na drugom mjestu i da je sretan čovjek.

S obzirom na vaša iskustva s institucijama, kako mislite da će se sve završiti? S druge strane, kako bi bilo pravedno da se završi?

Želim promjene, hajdemo vratiti novac oštećenim klijentima, hajdemo pokazati da se ne damo varati iz austrijskih i inih banaka koje pokradeni novac koriste za svoj razvoj, a mi naše poduzetnike podupiranjem kriminala i dalje uništavamo.

Kako objasniti našoj djeci da ostanu ovdje i planiraju život, da ne guglaju koliko koštaju avionske karte za odlazak iz države? Imam potrebno znanje i snagu da zajednički vratimo svaku lipu  sa zateznim kamatama do isplate. Nadam se pomoći, iskreno mislim da ima ljudi koji znaju i mogu sa mnom dobiti ovu bitku "do isplate".

Kako je došlo do prekida radnog odnosa 2018. godine, nakon čega odlazite na Zavod za zapošljavanje? Ako se ne varam, tužili ste RBA Leasing. Taj je slučaj završen, izgubili ste ga?

Ne mislim da sam izgubila. Nije moj slučaj završen, ostaje da se Vrhovni sud očituje po mojoj žalbi. Sve točke koje sam navela u tužbi protiv RBA Leasinga stoje i dan danas, od onog što sam radila, napravila, prijavila i da sam odbila potpisati degradirajući ugovor. Izmislili su samo drugačiji naziv radnog mjesta, a moje ukinuli. Opis poslova je ostao identičan - Direktor prodaje Regija 2 ili Direktor prodajne mreže po novom!?

I laiku je jasno da je to jedno te isto. Sve se to moglo provjeriti i dokazati. Niti jedan od dokaza koje sam navela da bi se trebao provesti nije proveden u mom slučaju. Čak ni najbanalniji. A to je da osoba koja je imenovana na to radno mjesto nema jedno od osnovnih uvjeta za obavljanje te funkcije. Znanje stranog jezika. Aktivno. Ali sutkinja nije bila u stanju ništa provjeriti. Čak ni ovaj dio.

Da je samo nazvala telefonom i pitala "How are you?" bio bi muk s druge strane. Jer kolegica je nakon moje tužbe, zahvaljujući mojoj opasci o tom uvjetu u tužbi, krenula na početni tečaj engleskog jezika koji je organizirala tvrtka RL i njen predsjednik Uprave Perić, koji je provodila škola stranih jezika Sova u prostorijama društva. Toliko o aktivnom znanju engleskog jezika koji je bio jedan od uvjeta za novopečeno staro radno mjesto. Moje. Izgubila sam spor u jednom ročištu u petominutnom razgovoru sa sutkinjom. Bila je to jedina rasprava, a ja sam imala svega par minuta objasniti svoj slučaj.

Izgubila sam na prvoj instanci, Županijski sud je potvrdio presudu prvostupanjskog suda. Sada je sve na Vrhovnom sudu. Mene se htjelo riješiti jer sam ukazivala na nepravilnosti i na kriminal u tom društvu, što se danas i dokazalo. Nisam gubitnik, ako i izgubim na Vrhovnom sudu ja ću ići dalje: Ustavni sud, Europski sud za ljudska prava i Sud EU-a u Luxembourgu. Europski suci će nadam se shvatiti što se ovdje na "južnim europskim prostorima odvilo".

Jesu li pravila o kamatama drugačija u ostalim zemljama Europske unije?

Mi smo po mnogo čemu u Europskoj uniji osim po kamatama. RBA me kaznila ne samo nezakonitim otkazom, nego i po stambenom kreditu. Kao zaposlenica RBA grupe imala sam povoljnije stambene kredite od drugih. Kamata je bila oko 3 posto, a potpisali smo ugovor u kojem je stajalo da onog trenutka kad izađemo iz grupacije da će nam se kamata promijeniti u skladu s trenutnim tržišnim uvjetima. Radni odnos je prestao 2018. godine, a RBA je tada nudila "svakome s ceste" kamatu od 2.9 posto. Moja kamata se tada digla na maksimalnu moguću zakonsku kamatu na stambene kredite.

To je moja sljedeća tužba, no mene muči zašto HNB daje takvu mogućnosti i to kada smo u Europskoj uniji i primjerice u Italiji, Njemačkoj, Austriji i sličnim zemljama kamata je jedan posto ili ispod jedan posto za stambeni kredit. Mi dozvoljavamo da maksimalna kamatna stopa može ići na 5.546 posto. Odredba o maksimalnoj kamatnoj stopi za stambene kredite na snazi je od siječnja 2014. godine Zakonom o potrošačkom kreditu. Ista odredba unesena je u Zakon o stambeno potrošačkom kreditiranju iz listopada 2017. i obračun kamatne stope do danas se nije mijenjao.

To je poražavajuće da se dozvoljava da naši građani koji su dio Europske unije imaju maksimalnu kamatnu stopu na stambene kredite 5.546 posto i da u sedam godina nije bilo drugih parametara da se ta stopa smanji. Ne mogu vjerovati i ne mogu razumjeti zašto je to tako i je li ljudima koji odlučuju o tim najosnovnijim stvarima uopće stalo do građana. Dokazat ću da su samo meni, u odnosu na ostale kolege na istoj funkciji koji su napustili grupu, podigli kamatu na ovu besramno visoku koju i dan danas plaćam.

...

Istraživačko novinarstvo je najskuplje i potpuno financijski neisplativo novinarstvo. Ako vam je stalo do borbe protiv korupcije, podržite Index Istrage donacijom. Sav novac prikupljen kroz Index Istrage bit će utrošen jedino i isključivo na najbolje istraživačke novinare i 100% neovisno, odvažno istraživačko novinarstvo.

Opširnije: https://www.istrage.hr/doniraj